Cijena: 500,00 KN

Vlč. Marinko Barbiš i Mirjana Grce

Na čemu počiva i koji je univerzalni identitet katoličkog svećenika; kakvog svećenika traži suvremeni vjernik – samo su neka od pitanja o kojima razgovaramo sa svećenikom Krčke biskupije vlč. Marinkom Barbišem, obnoviteljem i upraviteljem drevnog svetišta Majke Božje Goričke u Batomalju kraj Baške na otoku Krku.
Razgovaramo u povodu Svećeničke godine što ju je u lipnju proglasio papa Benedikt XVI. postavivši današnjim svećenicima za uzor sv. Ivana Mariju Vianneya, župnika iz Arsa, a razgovaramo s izvanserijskim svećenikom, u pravom smislu riječi duhovnikom.
– Papa je proglasio Svećeničku godinu povodom 150. obljetnice smrti sv. Ivana Marije Vianneya, arškog župnika kojeg je još papa Ivan XXIII. dao za uzor svim župnicima. Taj je svećenik bio specifičan lik, no s druge strane, kako ste spomenuli, postoji kontinuitet identiteta svećeničkog života koji se tijekom 2000 godina ne mijenja. Svećeništvo proizlazi od Isusa, od njegovog svećeništva, od njegovog poziva. Arški župnik govorio je da je »svećeništvo ljubav Kristova srca«, pa je Papa baš na svetkovinu Srca Isusova proglasio ovu godinu. To znači da je u središtu svećeničkog poziva nasljedovanje Isusa, življenje njegovog evanđelja, življenje njegovih vrednota. Svećeništvo ima u tome dvijetisućegodišnji kontinuitet jednog identiteta za koji se zna da je stalan. U tom smislu i iz svetih likova svećenika i redovnika iščitavamo taj identitet, te vrednote koje su utjelovili u svoju osobnost i u svoje vrijeme. Univerzalne vrednote koje je Ivan Marija Vianney živio, mi možemo živjeti samo na svoj uosobljen način i u ovom svom vremenu.

Što to Papa naglašava kao uzor kod Vianneya za vas današnje svećenike?
– U prvom redu je to svetost života, a to znači prijateljevanje i zajedništvo s Isusom. Naglasak je na duhovnoj obnovi! Pored toga, ističe fizičku prisutnost arškog župnika u crkvi, što znači njegovo čašćenje Isusove prisutnosti u euharistiji, kao i to da je bio na raspolaganju vjernicima u sakramentu ispovijedi. A euharistija i ispovijed – to doista vrijedi zauvijek. Zatim ističe življenje evanđeoskih krijeposti siromaštva, čistoće i poslušnosti, predanje Isusu. Ističe i potpuno u ljubavi služenje Isusu i braći ljudima; u konačnici naglašava sasvim konkretan karitativni rad arškog župnika. A karitas u biti čini svetost, jer svetost je u ljubavi – svaka svetost je utjelovljenje ljubavi.

Žrtva ljubavi za bližnje
Crkva uči da je Isus euharistiju i svećenički red ustanovio na posljednjoj večeri, da je euharistija izvor svećenikova života – možete li objasniti tu povezanost?
– Na Veliki četvrtak, na dan uoči Isusove muke, posljednja večera je bila anticipirana pashalna večera, pashalni židovski blagdan koji je obavljao liturgijsku memoriju na povijesni događaj oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva. Temeljna poruka je da je Krist – koji će na Veliki petak podnijeti muku i smrt, a u nedjeljno jutro uskrsnuti od mrtvih – osloboditelj. Znači, Isus nas dolazi osloboditi i u tom smislu je posljednja večera spomen čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća – on postaje hrana oslobođenja, kruhom života koji pobjeđuje smrt. Kao što su Izraelci izišli iz egipatskog ropstva, tako nas Krist oslobađa od stvarnosti smrti. U središtu kršćanskog navještaja je radosna vijest Isusove muke iz ljubavi, dar samoga sebe za čovječanstvo. Euharistija je usko povezana sa svećeništvom, ali to svećeništvo nije kao kod starih povijesnih religija čiji su svećenici prinosili razne životinjske i druge žrtve. Isus donosi sasvim novu dimenziju svećeništva – on prinosi samoga sebe. On je i svećenik i žrtva. Njegovo je svećeništvo čin ljubavi, čin predanja svoje osobe za druge. U tom smislu je kršćansko svećeništvo žrtva ljubavi za bližnje, svakodnevno prinošenje sebe za druge, liturgija obreda postaje liturgijom života. U takvo svećeništvo je ugrađena zapovijed ljubavi koju je Isus dao na posljednjoj večeri. Euharistiju, kao predanje života za druge, i svećeništvo, Isus na posljednjoj večeri nužno povezuje sa zapovijedi ljubavi i sa ustanovljenjem karitasa, znači s konkretnom kršćanskom ljubavi. Isus je to učinio činom pranja nogu.

Svjedoci duhovnog života
Na početku smo 21. stoljeća, u vrijeme velikog individualizma, velikog relativizma, u svijetu koji se globalizira – kakvog svećenika traži i treba suvremeni kršćanin?
– Sami konstatirate stanovitu konfuziju i relativizaciju vrednota, nesnalaženja čovjeka u mnogim ponudama koje mu se nekad i agresivno nameću. Ljudi su – tako to doživljavam – često umorni od svega toga, opterećeni, lako izgube sebe, ono unutarnje središte svoga bića, rastrgani su. Čini mi se da je veliki izazov svećeniku današnjice da odgovori na te potrebe suvremenog čovjeka. Crkveni dokumenti i blagopokojni papa Ivan Pavao II., u dokumentima kojima nas je pripremao na treće tisućljeće, naglasak stavlja na duhovnost kao najvažnije područje. Iz iskustva bih rekao da današnji ljudi vape za duhovnošću, što znači da im mi svećenici trebamo biti svjedoci duhovnog života. Današnjem je čovjeku potrebno vratiti smisao. Čovjeku treba pomoći oko smisla, oko nade da mu se otkrije zašto živi, a svaki je čovjek temeljno po svojoj ljudskosti pozvan živjeti za ljubav i da otkrije tu bitnu vrednotu svog života.
Na tom tragu je i Vaš rad u Svetištu Majke Božje Goričke.
– Papa nas poziva da budemo svjedoci nade, također nas poziva da budemo pažljivi na djelovanje Duha Svetoga, posebno na nove crkvene pokrete i zajednice kojih u Crkvi ima jako puno. Danas se to konkretno ostvaruje putem raznih seminara, osobito evangelizacijskih, tečajeva, duhovnih vježbi, molitvenih susreta, zajednica i tako dalje. Dakle, da ljudi iz stresnog načina života mogu naći neke zajednice, prostore i vrijeme gdje će se posvetiti sebi, svom nutarnjem životu kroz molitveno iskustvo, kroz iskustvo kršćanske meditacije, živu liturgiju, euharistijsko slavlje i klanjanje i slično. Toga ima, i ljudi za tim sve više čeznu. U ovom svetištu sam 19 godina, a svatko tko je ovamo dolazio govorio je da je ovo mjesto posebnog mira. Crkva se na ovom brežuljku nalazi već 500 godina, s tim da je Marijina crkva već u 11. stoljeću postojala u Jurandvoru te s njom ovo svetište ima svoj kontinuitet. Došao sam ovamo po nadahnuću koje sam osjetio boraveći ovdje još za svoje srednjoškolske dobi – tada sam osjećao, a danas znam da suvremenom čovjeku trebaju baš ovakva mjesta. Želio sam ovdje izgraditi jedan duhovni i terapijski centar. Nisam tada mislio da ću prvo raditi s ovisnicima o drogama, no kada sam 1990. došao krenulo je u tom pravcu i osnovali samo prvu u Hrvatskoj terapijsku zajednicu – »Savez«. Radili smo 15 godina i to s iznad prosječnim rezultatima. Zatim smo ovdje godinu i pol dana radili s hrvatskim braniteljima oboljelima od PTSP-a. Nakon toga, i danas imamo mnoge duhovne i terapijske programe za bolesnike, ciljane seminare za određene skupine bolesnika, npr. oboljele od multiple skleroze.

Seminari šutnje, posta i molitve
U tom smislu je terapijska zajednica ostala – primamo ljude bilo individualno, bilo u skupinama, a osim ciljanih seminara za bolesnike imamo i seminare šutnje, posta i molitve. Pored tih grupnih programa, na osobne razgovore godišnje primim nekoliko stotina ljudi, a svakog utorka imamo ovdje molitvenu zajednicu otvorenog tipa i svatko može doći. Svake prve subote u mjesecu slavi se sveta misa za bolesnike s molitvama za ozdravljenje, te imamo brojna svjedočanstva izlječenja, pa i od teških, tzv. neizlječivih bolesti.

Kako to uspijevate – biti čovjek nade, mira, razumijevanja?
– Iz duhovnosti, iz molitvenog života, iz zajedništva s Bogom i ljudima. Osnovni princip života čovjeka je sloboda – Bog nas je stvorio slobodne. Svećenik živi konkretan, realan svakodnevni život, a snagu za biti čovjek nade – uza sva nerazumijevanja, napade, često usamljenosti – može se zadržati samo ako imaš tu unutarnju slobodu koja te izdvaja iz zarobljavajućih okova problema i čini slobodnim za ljubav i služenje! I to je najveći Božji dar čovjeku.

Novi list – Razgovarala Mirjana GRCE

Svetište se najprije nalazilo u predjelu Goričice u obližnjem Jurandvoru, odakle mu i naziv Majke Božje Goričke. Svetište je najveće u Krčkoj biskupiji, a ubraja se među najstarija marijanska svetišta u Hrvatskoj. Na sadašnjemu mjestu sagrađeno je u ovakvom obličju tijekom 15. stoljeća, a posvetio ga je 1550. biskup Albert Dujam de Gliricis. Predaja kaže da su djeca u tri navrata 1415. godine na čudesan način pronašla na tom brijegu, dakle na mjestu današnje crkve, kip Majke Božje iz crkvice u Jurandvoru. Pri trećem preseljenju kipa, početkom mjeseca kolovoza, Gospin kip pronađen je na snijegu i tako je označila kakvih dimenzija želi crkvu, koja je potom sagrađena upravo na tome mjestu.

»Mole za mir, za naš narod, za mir u cijelom svijetu. Često mi se čini da danas čovjeku treba mir. A to se ovdje može naći. Mnogi kad dođu tu kažu da osjećaju neki posebni mir, drukčiji ambijent«, kaže rektor svetišta Majke Božje Goričke mr. Barbiš.

Redovio se svakog utorka okuplja u Dvorani Velikoga jubileja Molitvena zajednica Ivana Pavla II Sav tvoj, čiji su susreti otvoreni svima.

Svakoga se prvog petka u mjesecu održava cjelonoćno klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, a prve subote u mjesecu slavi se sveta misa za bolesnike s molitvama za ozdravljenje.

Redovito se godišnje održava više raznih duhovnih seminara, među kojima izdvajamo one šutnje, posta i molitve.